Nenad Pavlović, autor romana “Hokus Lokvud” i kratkih priča u oblasti epske i naučne fantastike je u poslednjih nekoliko meseci objavio svoje kratke priče u poslednjem broju zbirke “Marsonic”, hrvatskoj zbirci fantastičnih priča “Ubiq” i fanzinu “Eridan”. Pored ovih svežih dostignuća, Nenad je svojom kreativnošću i trudom zadivio mnoge listove i izdavače, te ima 25 objavljenih kratkih priča u mnogim listovima i zbirkama, kao što su: časopisi “Gradina” i “Emitor”, zbirke priča “Nešto diše u mojoj torti”, “Reči u vremenu” i časopisi “Raketla”, “Helly Cherry”, “ArgusBooks Online Magazine” i “Black Sheep”. Ali, jedan od najvećih dosadašnjih Nenadovih uspeha jeste upravo nagrađen roman “Hokus Lokvud”.
Ovaj mladi pisac je rođen 1983. godine u Nišu. Diplomirao je engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Kosovskoj Mitrovici. Pisanjem se, kaže, bavi od detinjstva. Pored objavljenog romana, piše kratke priče sa tematikom naučne i epske fantastike prožete satirom i suptilnom društvenom kritikom, kao i recenzije filmova, romana i video-igara. Trenutno živi i radi u Norveškoj.
Sa Nenadom smo razgovarali o objavljenim pričama, romanu, inspiraciji, stanju fantastike na domaćoj sceni, preporukama, kao i o priči koja stoji iza samog Nenada Pavlovića…
Na konkursu hrvatskog izdanja “Marsonic” je tvoja kratka priča, među 40 u konkurenciji, odabrana u 14 koje su objavljene. Objavljena priča “O čudovištima i herojima” nosi poruku o prihvatanju posledica za sopstvena dela. Pominje se negiranje boga, kao i zdrav razum u formi glavnog lika Zera. Šta nam možeš reći o glavnoj misli ovog dela?
Pogodila si sve, sem negiranja boga. U ovoj priči, kao i u mnogim drugim delima epske fantastike, postojanje boga ili bogova je činjenica, međutim razumevanje i tumačenje njihove volje je čisto ljudska uobrazilja, slobodno tumačenje koje ljudi koriste kao izgovor za lične neuspehe. Odabir sopstvenog životnog puta i prihvatanje posledica tog izbora jeste glavna tema priče. Lovac na čudovišta, Zer, je čovek koji je svojevoljno odabrao put prokletstva, ali on ne kuka nad sopstvenom sudbinom već nihilistički uživa u svakom trenutku svog, veoma neizvesnog, postojanja. Druga tema priče je šta čini čudovišta. Da li su to genetske predispozicije, sudbina, okolnosti ili pak slobodan izbor? Na kraju priče može se zaključiti da je Zer i heroj i čudovište.
Ovo nije prvi put da je tvoja priča objavljena u ovoj zbirci. Kakva je tvoja saradnja sa “Marsonic”-om?
Naša saradnja je započela 2013. godine kada sam na konkurs za treći broj “Marsonic”-a poslao priču koja je, moram da dodam, prethodno bila odbijena na par mesta. Na moje iznenađenje, ubrzo mi je stigao odgovor da im se priča dopala, kao i saveti kako bih mogao da je doradim i poboljšam, što svedoči o iskustvu i stručnosti uredničke ekipe. Nakon toga, u četvrtom broju je objavljena još jedna moja priča, a u šestom je izašla prva novela “Marsonic”-a (što je kasnije postala stalna rubrika) o mom, sada već popularnom liku, Hokusu Lokvudu. Urednici “Marsonic”-a, Leon Maglić i Ivan Lutz (autor romana “Zovite ju Zemlja” i “Drum”) su veliki poznavaoci i ljubitelji fantastike, i putem ovih zbirki priča čine puno za pospešivanje popularnosti žanra, kao i za razvijanje veština mladih pisaca. Nekada mali projekat, “Marsonic” iz Slavonskog Broda prerastao je u jedan od značajnijih SF/EF/H zbirki na području bivše Jugoslavije. Da nije bilo njega nikada ne bih upoznao sjajne autore poput Vladimire Becić, Gorana Gluščića, Aleksandra Obradovića…
Koja će tvoja priča izaći u novom broju časopisa za književnu fantastiku “Ubiq”? Šta nam možeš reći o tome?
“Ubiq” važi za ozbiljan časopis sa visokim standardima, tako da sam izuzetno ponosan što će se moja priča naći na stranicama lista kroz koji su prošla sva veća imena domaće fantastike. Moja priča “Preko peska i zvezda”, koju ćete uskoro moći da pročitate u njegovom 17. broju, obrađuje jedan tipičan motiv iz bajke, ali iz ugla naučne fantastike. Kao i u većini mojih priča, tema koja dominira je kritika i analiza ljudskog društva.
Priča “Neko kuca na vrata” objavljena je u poslednjem broju fanzina “Eridan”. Kroz duhovit obrt, humor nadjačava očekivani horor. Zanimljivo je i da je pisana u prvom licu. Koja poruka se proteže iza ovakve situacije?
Poruke nema, ovo je jedna klasična horor pričica sa obrtom u vidu vrzinog kola. Moja namera nije bila da humor nadjača horor, ali naravno svako ima pravo da je tumači po volji. Po mom mišljenju, nijedno delo koja ima samo jedno tumačenje se ne može smatrati dobrim. A prvo lice je uvek dobar izbor za prikazivanje strave, jer zbližava čitaoca sa likom.
Tvoj roman “Hokus Lokvud” 2013. godine izdao je “Mali Nemo” i može se kupiti u Delfi knjižarama. Prema rečima izdavača, “autor prepliće san i stvarnost, humor i horor izbegavajući i često i ismevajući klišee žanra. “Hokus Lokvud” je unikatna mešavina epske fantastike i detektivske priče, ojačana motivima kritike savremenog društva.”. Šta je inspirisalo tvoje pero ovog puta?
Kao i mnogi danas popularni serijali epske fantastike (“Pesma leda i vatre”, “Crna četa”, “Mesečevi vrtovi”…), “Hokus Lokvud” je inspirisan partijama stonih RPG igara (“Dungeons&Dragons”). U početku je to bio prosti narativni dnevnik igre, zatim hobi i aktivnost za ubijanje stresa i dosade, da bi na kraju dobio totalnu transformaciju u roman o poročnom gnomu-detektivu koji zarađuje za život na ulicama prljavog i opasnog fantazijskog velegrada. Inspiraciju za Hokusa sam crpeo iz mnogobrojnih romana, filmova, stripova, ali i iz ličnog iskustva. Trudio sam se da deo atmosfere mračnih kutaka Niša, Beograda i Kosovske Mitrovice upletem u velegrad po imenu Košnicu u kojem se odvija radnja romana.
Roman je iste godine na konkursu za najbolji roman izdavačke kuće “Mali Nemo” dobio prvo mesto. Ovo je bio prvi put da je ovu nagradu dobio roman epske fantastike. Šta za tebe znači ovo priznanje?
U vremenu kada je za izdavanje romana dovoljno platiti par stotina evra izdavaču ili biti starleta/kriminalac, moram da kažem da mi je velika čast što je moj rukopis, poslat na konkurs anonimno, proglašen za najbolji i zatim objavljen. Izdavačka kuća “Mali Nemo” se inače ne bavi literaturom ovog žanra, što znači da je izdavač bio zadovoljan stilom i sadržajem romana nezavisno od žanrovskih odrednica.
“Hokus Lokvud” već ima nekoliko nastavljenih avantura. Šta nam možeš reći o tome i šta možemo očekivati u budućnosti?
Hokus je debitovao 2013. godine na stranicama niškog kulturnog časopisa “Gradina”, dok je pisanje romana još bilo u toku. Iste godine napisao sam još dve priče o njemu koje su se pojavile prvo u e-časopisu “Argus Books Online Magasine”, a zatim u zbirci “Reči u vremenu” pisca i urednika Lazara Janića. 2014. godine je objavljena novela “Hokus Lokvud i utvara iz Donjeg Sada” u 6. broju “Marsonic”-a. Priče o Hokusu nisu direktno povezane i mogu se čitati proizvoljnim redosledom. Trenutno radim na još jednoj priči o Hokusu, za sada ne znam gde će završiti. Planiram da jednoga dana objavim zbirku koja će objediniti sve priče o ovom anti-heroju, zajedno sa dorađenom verzijom romana, mada trenutno ne mogu da kažem ništa više o tome.
Prativši tvoj dosadašnji rad zaključila sam da te inspiriše forma anti-heroja. Da crno nije samo crno, a da belo dolazi nijansirano. Koji motiv stoji iza atipičnih junaka?
Oduvek sam smatrao da su tipični heroji nerealistični i dosadni. Betmen mi je uvek bio zanimljiviji od Supermena, a Pikard više kul od Kirka (smeh). Zabavnije je i čitati i pisati o likovima koji nisu savršeni, koji prave greške i sa kojima se možemo sroditi. Takvi likovi moraju da prebrode ne samo izazove koje susreću, nego i unutrašnje konflikte, porive i frustracije.
Simbolični izbori imena likova i mesta, konstruisanje poznatih situacija, kao i mnogi drugi elementi, posebno istaknuti u priči “Plava glavobolja”, osvrću se na stanje društva. Šta je to što te nervira i što te pokreće na kritiku?
Društvena kritika je oduvek imala veliku ulogu u svemu što sam napisao, dok mi fantastični aspekt daje širi, zanimljiviji svet i dodatne mogućnosti za isticanje poente. Poruka koju sam pokušao da predstavim pričom “Plava glavobolja” je da svet u kome danas živimo pruža mnogo mogućnosti, koje današnje društvo ignoriše, zamenjujući ih jeftinom, nekvalitetnom zabavom, a sama priča je inspirisana trenutnim stanjem školstva u svetu i kod nas.
Kako je krenulo tvoje autorsko iskustvo? Koja priča stoji iza pisca Nenada Pavlovića?
Kada sam imao šest godina, moj drug i ja smo napisali gomilu nebuloznih priča, koje je moj otac sakupio i odštampao u zbirci pod imenom “Đavoli”. U petom razredu osnovne škole, u časopisu “Naš svet” objavio sam jednu, užasnu, užasnu pesmu. Prva prava iskustva sa pisanjem imao sam sa 19 godina, kada sam napisao priče “Neprijatna obaveza” i “Događaj veka”, koje su par godina kasnije objavljene u časopisima “Raketla” i “Marsonic”. Nešto posle objavljivanja romana “Hokus Lokvud”, zaključio sam da mi mnogo bolje leži forma kratke priče, tako da sam nastavio da bavim njima dok sam pisanje romana odložio za neke zrelije godine. Ako bih morao da izdvojim priče kojima sam najviše zadovoljan, to bi bile “Prvi odgovor”, “Između” i “Mikrokosmos”. Sve što sam do sada napisao i objavio, sem romana, možete pročitati na mom sajtu.
Kako se boriš sa “praznim papirom”?
Ne borim se. Na pisanje gledam kao na kreativni ventil i hobi, jer smatram da pisac može biti dobar samo ako je slobodan, bez okova ugovora i rokova. Ako i kad imam šta da napišem, ja napišem. Ako nemam, jednostavno ne pišem. Pišem ono što volim i bacam u đubre sve čime nisam zadovoljan. Za sada sam objavio sve što sam napisao. Za pisanje je, za početak, potrebna mašta, ljubopitljivost i otvorena shvatanja, zatim što šire životno i čitalačko iskustvo, i na kraju puno vežbe i prihvatanje konstruktivne kritike. Ostalo ide samo od sebe.
Šta te je navelo da se fokusiraš na naučnu i epsku fantastiku?
Oduvek me je privlačilo fantastično. Još kao klinac sam se oduševljavao na sve što je sadržalo visoku tehnologiju, magiju, čudovišta i vanzemaljce. Čim sam naučio da čitam, napao sam SF rubriku u “Politikinom Zabavniku”, a zatim i sve SF romane koji su mi pali šaka. Klark i Asimov su mi bili omiljeni, sve dok nisam otkrio Tolkina sa kim je započela moja fascinacija epskom fantastikom, koja i dalje traje. Kada sam malo sazreo i krenuo i sam da pišem, shvatio sam da nisam dovoljno stručan za pisanje “tvrdog” SF (trenutno u Srbiji postoji samo jedan pisac koji se profesionalno bavi tim žanrom, Oliver Jovanović, autor romana “Votum”) i da mi najviše prijaju priče koje obrađuju svakodnevne teme obavijene velom fantastičnog.
Kako vidiš trenutno stanje ovog žanra na domaćoj sceni?
Ukratko: jako loše. Stripova i filmova ima toliko malo da spadaju u kategoriju opskurnog. Dobrih knjiga u mejnstrimu gotovo da nema, fantastika kao književni žanr je svedena na šund i senzacionalizam, kao i sve ostale kulturne grane u Srbiji danas. Međutim, nije sve tako crno, ako se zagrebe malo ispod površine, može se naći puno toga kvalitetnog. Goran Skrobonja i njegova izdavačka kuća “Paladin” stalno objavljuju kvalitetne romane i zbirke, a tu su i autori poput Dejana Ognjanovića (“Naživo”, “Zavodnik”), Mladena Jakovljevića (“Vrata sumraka”), Ota Oltvanjija (“Kičma noći”, “Iver”), Pavla Zelića (“Peščana Hronika”), Radmila Anđelkovića (“Kratke priče i akvarijum za zlatnog karaša”)… Periodika je još gorem stanju, nemamo ni deo broja časopisa i fanzina koji ima recimo Hrvatska, a i tih nekoliko koje imamo je jako teško naći. Od kvalitetnijih SF/EF/H časopisa bih izdvojio “Emitor”, “Omaja”, i “Znak Sagite”. Ako preskočite prvi red na tezgama velikih izdavača i malo se raspitate, možete naći dosta toga dobrog.
Radiš i za Društvo ljubitelja fantastike “Lazar Komarčić”, koje, pored izdavanja lista “Emitor”, organizuje godišnju konvenciju ljubitelja fantastike “BEOKON” i Festival srpskog filma fantastike, kao i dodelu nagrada. Šta nam možeš reći o svojoj saradnji sa ovim društvom?
Moja saradnja sa društvom “Lazar Komarčić” započela je pre par godina. Već pri prvom susretu sa timom shvatio sam da su to ljudi koji zaista vole fantastiku i koji znaju jako puno o njoj. Miloš Cvetković (urednik štampanog “Emitora”) i Miloš Petrik (pisac i urednik sajta) održavaju ugled udruženja koje postoji već 35 godina i koordiniraju škrabanja redakcije koju, sem mene, čine i Miljan Tanić (novinar), Ivana Nešić (pisac, “Zelenbabini darovi”), Relja Antonić (grafičar, pisac) i mnogi drugi umetnici i zaljubljenici u neobično. Svi zajedno pišemo priče, stripove, recenzije, analize i liste sa tematikom svega što ima veze sa fantastikom i “nerd” kulturom, a vrata su nam uvek širom otvorena za kontakt i saradnju.
Pored romana i kratkih priča, baviš se i pisanjem recenzija knjiga, filmova i video-igara. Koju knjigu, koji film i koju bi video-igru preporučio čitaocima?
Ljubiteljima epske fantastike preporučio bih bilo šta od autora Brendona Sandersona (“Red Magle”, “Put Kraljeva”…). Iako stilski prosečan, ovaj autor je promenio pogled na to kako ovaj žanr može da izgleda i vratio fantastično u fantastiku. Onima koji preferiraju lepu književnost sa manjom dozom nadrealnog preporučujem japanskog autora Harukija Murakamija (“Okorela zemlja čuda i kraj sveta”, “1Q84″…). Dobar žanrovski film nisam gledao skoro, ali zato kvalitetnih serija ima na pretek: “Black Mirror”, “Jessica Jones”, “Sillicone Valley”, “Utopia”… Industrija video-igara trenutno podseća na filmsku, ako želiš kvalitet, moraš da pročeprkaš po indie naslovima. Od kvalitetnijih igara koje sam igrao u skorije vreme izdvojio bih: “Crypt of the Necrodancer“, “Shovel Knight”, “Darkest Dungeon”, “Pillars of Eternity“, “Legend of Grimrock“, “Divinity: Original sin“…