TEREZA KESOVIJA: SRCE SE UMORILO NIJE!

Vanserijski umetnik. Diva koja je očarala Francusku. Predstavnica Jugoslavije ali i Kneževine Monako na Pesmi Evrovizije. Proglašena je pevačicom XX veka u Hrvatskoj a dobila je i brojne jugoslovenske, evropske i svetske nagrade.
Nakon 33 godine ponovo je u Nišu. Donela je sa sobom miris škampi na buzaru, vina i ćakulanja sa skalina i miris lavande sa placa Dubrovnika. Zajedno sa Gabi Novak i Meri Cetinić napravila je koncert za pamćenje! Kroz nazive nekih od njenih najvećih hitova upoznajemo Terezu Kesoviju.

 

Još se srce umorilo nije, ludo ljubi i još sebe daje…..  Posle 50 i više godina karijere i dalje isti žar na sceni, i dalje ista ljubav prema publici…. Zaista se srce umorilo nije…
Ne, srce se umorilo nije, ali zato noge jesu (smeh). Zaista, moje ljevo koljeno je bar dva puta šire i deblje od desnog i to me jako boli, ali to je moja boljka od prije i to sam nasljedila od svoga oca i to moram trpiti. Nije lako ali se mora dalje, a srce se umorilo nije… I ljubavi za drage ljude imam uvijek i tako će uvijek i biti.

 

Moja te ruka traži i moj te doziva glas… Koga je Vaša ruka najviše tražila – ko je bio Vaša podrška u životu?
Najveća podrška u mom životu bio je moj brat koga sam izgubila kada je imao samo 39 godina, naravno i moji roditelji a danas je to sigurno moj sin Alan i njegova obitelj. To su ruke koje mene traže i koje se ka meni pružaju. A onda bih, posle ovih već nabrojanih, stavila sve ljude koji iz neke magle, iz neke daljine šire svoje ruke ka meni i dolaze k meni. Tako je bilo i u Nišu. Te ruke su vidljive na koncertima i to je najdragocjenije u mojoj profesiji.

 

Sva su moja proljeća u meni a tu su i neke fontane sunčane… Koje mirise Dubrovnika volite u proleće?
Dubrovnik je grad mog djetinjstva, grad moje mladosti a nažalost više nije grad moje zrelosti i moje starosti jer se promjenio. To je ta vrsta grada koji je po mnogo čemu specifičan da ga moraš zadržati u sjećanju onakvim kakav je oduvijek bio, a ako on nije više takav kakav je nekad bio onda nažalost blijede i neka sjećanja – odnosno ne: sjećanja ne blijede – njih čuvam ali blijede neki osjećaji…

 

Moja posljednja i prva ljubavi… Može li se voleti jednom i zauvek?
Mislim da je vrijedno voljeti svakoga dana. Kada govorim o ljubavi onda to nije neminovno ljubav između muškarca i žene, to je ljubav između čovjeka i čovjeka.

 

Sutra je novi dan i život teče i ne postoji ni bol ni jad što proći neće…. Nažalost doživeli ste sve iz ove pesme… Pamtite li osećaj kada ste dobili prvi put da je pevate – jeste li mislili o ovim teškim i velikim rečima kao mogućim?
To je bila dosta dobra i velika poruka ljudima na svim stranama i poruka svim ljudima koji su stradavali. Ja nisam samo pjevala u Hrvatskoj i samo Hvratima koji su stradali – pjevala sam i Srbima koji su stradali i Bošnjacima koji su stradali. Znate rat nikada nikom ništa dobro nije donio osim onima koji su se dobro nakrali, koji su ljude stavili u situaciju u kojoj danas jesu i to je pretužno i prežalosno. A to da patnja prolazi – hmm, pa treško se može reći da patnja prolazi ali recimo da rane zacijeljuju ali se ne mogu zaboraviti – one su uvijek tu, i taj ožiljak kao kad se mijenja vrijeme, kad dolazi kiša – onda taj ožiljak jako zna zaboljeti – a recimo da su kiše: sjećanja. A taj čovjek (Željko Sabol, prim.aut.) je napisao tu pjesmu prije nego će početi naj nesretni rat i on koliko god da je govorio o hrabrosti i da život teče – on je digao ruku na sebe i ubio se… Što dalje reći – sve je to individualno.

 

Na Stradunu srećem radost, srećem tugu… Srce Dubrovnika je u ovoj ulici… Kakve ljude srećete danas a kakve ste sretali nekada na Stradunu?
Nema više ljudi od nekad. Ja sam sigurna da bi i Vi mogli to isto reći za svoj Niš isto kao što govore i Beograđani i Novosađani za svoje gradove. Ja mogu reći to i za Pariz u kome sam živjela dvadeset godina – sada mogu reći da ne prepoznajem taj grad – vjerujte to je sve drugačije sada. To su sad neki novi ljudi – to je valjda neminovnost. Nove generacije dolaze ali treba gajiti neke prave vrijednosti, zato je meni toliko dragocjen bio onaj dječak mali u publici koji je pjevao sa mnom – on je meni dušu razgalio a dijete ima samo sedam – osam godina. To malo stvorenje ima ljubavi u sebi i zna i želi poslušati i nešto novo naučiti.

 

Stare ljubavi umreti nikada neće – one su tragovi prošlosti, one su odjeci sreće…. Bilo je i suza i smijeha i prođe brzo sve… Baš tako, zar ne?
Upravo tako. Ali to je isto napisao čovjek koji je napisao i Sutra je novi dan. Ali riječima te pjesme nema se šta dodati.

 

Verujete li da sve se vraća, sve se plaća….
To bi bila osvetoljubiva rečenica a ja po prirodi nisam osvetoljubiv čovjek, ali ako se dobrota vraća onda bi bilo to lepo – ona se ne može platiti ali se može vratiti.

 

Zaustavi vrijeme je naziv poslednjeg albuma…. Da možete koje bi vreme zaustavili?
Djetinjstvo svoje… Ono po Konavlima, na Docima, sa kravama, konjima, … To je bio najljepši dio moga života.

 

Prijatelji stari gdje ste, da li ću Vas ikad nać’… Verujem da ste pronašli sve svoje stare prijatelje… A Vi?
Ja imam osjećaj da su oni duhom sa mnom, jer veliki dio nijh više nema u mom životu – neki nisu ni među živima, neki žive daleko od mene… Ali ako su sa mnom duhom i ako sam ja duhom sa njima onda smo zajedno jer duh živi i to je važno. Duh treba sačuvati.

 

Koje ćete sećanje poneti iz Niša?
Poneću jedno beskrajno zadovoljstvo i sreću što sam bila ovdje nakon toliko godina, poneću zvuke koji su mi podarili ljudi u publici, njihova lica i aplauze. Tako će biti vjeruj te. Zaslužili su sve najljepše. Još bih nešto rekla: trebalo bi da se ova vlast malo pobrine za Niš – to je veliki grad a zapostavljen je – ja sam to osjetila iako sam kratko bila ovdje. Ali ponavljam: poneću sa sobom svu ljepotu koju mi je publika darivala na ovom koncertu.

 

Diva asoluta Tereza Kesovija. Jednostavna osoba. Neposredan čovek. Grandiozni umetnik. Toliko ljubavi videlo se na ovom koncertu kroz dirljive susrete sa publikom – neki su bili na koncertu 1979. godine pa su doneli iste sveske za još jedan autogram, neki imaju samo osam godina a znaju njene pesme. A onda je starica sa đurđevkom u rukama prišla bini i rekla kako je sa njenim pokojnim bratom išla u osnovnu školu… Poneka suza je krenula, a suze su OK. Prijatelji stari su nađeni. Srce se umorilo nije. A i  poslednje i prve ljubavi su pronađene. Aplauz je rekao sve. Dobrota se vratila!
Tereza Kesovija. Čini čast svima koji je vole što su Njeni savremenici! A meni u glavi i dalje odzvanjaju frenetični aplauzi sa koncerta i povici ”braaaaavoooo!

Željko Želja

 

Objavljeno Autor: Željko Želja Postavljeno u INTERVJUI

Jedan komentar na TEREZA KESOVIJA: SRCE SE UMORILO NIJE!

  1. Nenad

    Super članak!

Napiši komentar

Please note: JavaScript is required to post comments.